Na početku
ovog teksta, a da me neko ne bi pogrešno razumeo, moram da napomenem da ću u
njemu koristiti dosta sarkazma i ironije. Cilj ovog teksta nije vređanje niti
omalovažavanje bilo koga, već predstavlja lični stav autora, i kao takvog ga
treba i posmatrati.
Obzirom da
imam dovoljno godina, pamtim i neko drugo vreme, kada je mnogo toga bilo
drugačije. Ne kažem da je bilo bolje, to je relativno, ali jeste bilo
drugačije. Tada recimo nisu postojali hendikepirani, osobe sa invaliditetom,
osobe sa posebnim potreba, deca sa smetnjama u razvoju… Tada su postojali samo
invalidi. Obzirom da sam kao beba dobio dečiju paralizu, imao sam tu čast da
tada budem invalid. Nisam baš bio srećan zbog toga, jer u suštini nisam bio
dete, čovek, đak, strelac… Bio sam invalid. Jbg, dešava se, pa sad šta je - tu
je. Ja sam ipak imao svoj ugao gledanja na to. Neko je crn, neko plav, neko mršav,
neko debeo, neko ima dugu neko kratku kosu, a ja sam eto imao drugačiju nogu.
Sad, bilo je tu nekih problema i nelogičnosti, ali u osnovi je to bilo tako. Sam
termin invalid je bio dosta
problematičan za mene.
Prema "Leksikonu stranih reči i izraza" (Milan Vujaklija),
reč invalid znači "Onaj koji je nesposoban ili onesposobljen za službu i
zarađivanje radi izdržavanja sebe i svoje porodice, naročito onaj koji je
onesposobljen u ratu, ratni invalid".
Koren reči
invalid je u latinskoj reči invalidus, koja znači nejak, nemoćan, ne vredan.
Takođe često korišćena reč invalidan (invalidna osoba) pored značenja:
iznemogao, nemoćan, s manom, nesposoban za službu, neupotrebljiv,
onesposobljen, rashodovan, škart (Vujaklija), koristi se i u pravničkom
kontekstu kada se označava da nešto nije zasnovano na pravu, tj. kada je nešto
nevažeće.
Imajući sve
ovo u vidu, nekako nisam baš uspeo da se prepoznam. Sebe nisam uspeo da nađem
ni u jednom jedinom značenju reči invalid, ali ajde, šta je tu je, to je država,
odnosno neki državni stručnjaci su to tako definisali, a oni valjda nešto znaju
(o stručnjacima detaljnije u nekom od sledećih blogova). Posle toga, mnogo puta
sam čuo stavove da to nije mnogo važno, i ko zna koliko puta čuo sam rečenicu:
„Možeš da me zoveš i šerpa, ali nemoj da me razbiješ“. Ja se baš i ne slažem, za mene je terminologija jako važna. U skladu sa trendovima neću da propustim
sjajnu priliku da pomenem jedno novo i jako popularno zanimanje: Starleta. To već ima neko značenje… Zar
ne? Mislim, kada neko kaže starleta, sigurno mu prva asocijacija nije baš
profesorka na Univerzitetu. Tako je i meni termin invalid, odnosno prvih
nekoliko asocijacija na taj termin, po malo (ili malo više) smetalo.
Kada sam
porastao, i upoznao kompjuter, shvatio sam da invalidi ne postoje samo u
ljudskoj vrsti, već i u svetu računara ih ima. Malo, malo pa iskoči neko upozoravajuće prozorče na kom piše neki invalid…
U skladu sa razvojem
naše države, odnosno nekoliko država koje su se smenjivale na ovim
prostorima, razvijala se i terminologija. Trudili su se razni da prevedu
neke strane termine, što je bilo jako teško, neki su se trudili da smisle neke
naše, što je opet jako teško, i kako to obično biva, kada se ljudi udruže,
napravili su nešto super. U toj silnoj mozgaliji, definisaše termin: Osobe sa
posebnim potrebama. Super! To su osobe - vise nisu škart… Imaju svoje potrebe -
suva istina… Još su i posebni – sad osobe ili potrebe nije mnogo važno. Sve
super! Konačno jedan pravi termin.
Kako to
obično biva kada su dobri termini u pitanju, termin Osobe sa posebnim
potrebama se dosta dobro učvrstio kod nas. Mnogi stručni ljudi, posebno sa
tada Defektološkog fakulteta a sada FASPERA ga koriste. Termin se uključio i u
brojne udžbenike i na ostalim fakultetima koji imaju dodrinih tačaka sa temom
(uglavnom na marginama plana i programa). Stručni kadar koji se bavi obrazovanjem
ga takođe nemilosrdno izrabljuje. Pomislih ja tada: „Baš super!“. I onda počeh
da razmišljam i pokušah da vidim koje to ja posebne potrebe imam. Hm, imam
potrebu da volim, to je super, ali istu potrebu ima i moj brat, i moja najbolja
drugarica i mnogi drugi, ali oni nisu invalidi. OK, možda nešto drugo, imam
potrebu da se obrazujem, ali šta je tu posebno, pa svi valjda imaju tu potrebu.
Ajmo dalje, imam potrebu da se krećem, da dođem iz tačke A u tačku B, ali i
drugi to imaju… „Ajde bre Gorane, budi malo kreativan, probaj da se setiš neke
posebne, sigurno imaš neku posebnu!“, rekoh sam sebi… Umalo ne upadoh u
depresiju kada se posle nekog vremena provedenog u razmišljanju ne setih ni jedne. Pomislih
da sam ja malo smotan, pa probah da se setim neke posebne potrebe nekog od
svojih prijatelja, koji su takođe nekada bili invalidi, pa dobili te posebne
potrebe, ali ni tada nisam uspeo.
Sada malo
bez ironije: U to vreme, sa jednim profesorom sa FASPER-a, gostovah u jednoj
emisiji na RTS-u. Sjajan čovek i sjajan stručnjak! Čovek nekoliko puta u toku
svog obraćanja upotrebi termin osobe sa posebnim potrebama. Ja ga lepo pitam,
da li ja kao neko ko ima dečiju paralizu spadam u grupu osoba sa posebnim
potrebama. On kaže da spadam. Opet se vraćam ironiji: Pomislih ja u sebi: „Super,
eto mog rešenja, sada će on meni da pomogne da nađem, te svoje potrebe,
posebne naravno". Zamolih tada čoveka da mi navede makar jednu moju posebnu
potrebu. Mislim, ako sam u grupi osoba koje ih imaju, onda mora bar neka da
bude jasna, vidljiva, moja posebna potreba. Čovek se malo zamislio, ali ni
njemu nije išlo. Ni on ne može da se seti. Na kraju se složio samnom da ih
nemam... Maler! Kakav sam ja maler, šeprtlja… Izgleda sam ih stvarno pogubio...
Nakon svega
toga, kada malo bolje razmislim, možda su stariji ipak bili u pravu… Ipak, ne
bi mi (invalidi ili ove osobe) bili mi kada nešto ne bi upropastili. Pogubili
smo te posebne potrebe… Eto, lepo ljudi rekli da smo mi invalidi i nesposobni.
Da nije tako, ne bi ih talo lako pogubili. Zar ne?
Prođe od
tada neko vreme, više godina, a ja i dalje tražim svoje posebne potrebe. Možda
je neko bio spretniji od mene, pa je možda i našao neku svoju posebnu potrebu,
ali meni stvarno ne ide od ruke. Ali ako neko slučajno, ili pak namerno ipak
uspe da nađe neku moju posebnu potrebu, neka mi se javi. Poštenom pronalazaču
sledi ozbiljna nagrada!
I na kraju,
bez ironije i sarkazma, mogu da kažem da je terminologija jako važna. Mnogo je
važno kakvo osećanje, kakve emocije, kakvu sliku imamo u glavi kada izgovaramo
neki termin, ili kakvu opet sliku u glavi imaju oni koji slušaju. Svi smo mi
osobe, deca, žene, ljudi, muzičari, pisci, umetnici, sportisti, studentkinje…
Prvo smo to pa tek onda imamo deciju paralizu, plavu kosu, vitak stas, ne
vidimo, ne hodamo, debeli smo, ne čujemo… Jako je važno da je akcenat na
ličnosti, na skupu nekakvih osobina koje nas definišu kao ličnost, pa je tek
onda važno neko naše obeležje koje nas takođe definiše. Svi mi u osnovi imamo iste potrebe: potrebe da
volimo, radimo, budemo voljeni, da uživamo, da dobijemo adekvatne informacije...
Neki od nas imaju malo drugačije načine na koje zadovoljavaju svoje potrebe,
koje su u osnovi jednake za sve. Ja lično volim i koristim termin osobe sa
hendikepom, meni je nekako najbliži a i sama reč hendikep, koliko god bila
strana, ima više, iz mog ugla gledano, dobrih značenja, ali mislim da su
podjednako dobri i termini: osobe sa invaliditetom, deca sa smetnjama u
razvoju, osobe sa oštećenim sluhom, vidom…
Važno je da
smo ličnosti, osobe, da nismo škart…
Malo se nasmejah, malo zamislih, al ne setih se tvoje posebne potrebe. Mada jesi definitivno posebna osoba sa potrebama. Čekaj sad. Pomesah? Ipak ne.
ОдговориИзбришиNe znam da li potreba za dobrom jagnjetinom posebna, ali bar sam pokusao da je proguram kao posebnu...
ИзбришиHa,ha, potreba za jagnjetinom! Odlican tekst!
ОдговориИзбриши